I ako se desi, a desit će se,
da nestane svjetla i ispred i iza tebe, ne brini
nastavi gdje si krenuo i reci ne moraš ni svjetlit
Naći ću put u mraku, sam
Ex nihilo aliquid facere
27.09.2016.

Ko osim Njega to zna?

Promatrala sam ljude koji su me okruživali u bašti kafića. Vjetar je milovao moju kožu, a kosa mi se blago njihala. Palila sam već treću cigaretu. Jesen je zvanično počela. Oslušivala sam kako prolaznici neumorno gaze suho lišće koje je prekrivalo šetalište. U zraku sam osjećala neki čudan nemir. Kao da su sunce i oblaci vodili borbu. Sličnu, ma skoro istut, kao ona koju sam ja vodila u sebi.
Ovih dana nastojala sam biti pozitivna. Pokušavala sam održati balans između loših i dobrih misli. Nekim čudom(gle čuda, kao i uvijek) loše su pobjeđivale. Znaš, od kako nema nas kao da sam naprosto zalutala na ovaj svijet.
Falio si mi.
Ponekad noću kada bi krevet mirisao na tebe, a ponekad u sred dana jer je nečiji osmijeh podsjetio na tvoj. U snovima sam te tražila i neumorno dozivala tvoje ime. Sve je bilo uzalud.
Kao što sam uzalud u svemu ovome tražila svoju grešku. Jer nije je bilo. Sve je ovo bila tvoja krivica.Ovu razdaljinu između nas ti si uzgajao, a ona je neprestano rasla. Sve moje prolivene suze ti si sakupljao i njima zalivao i poticao rast svog ega.
Prekidoh se u ovom monologu kojeg sam u mislima vodila. Pažnju ponovo usmjerih na ljude oko sebe. Primijetih par koji je sjedio preko puta mene i iskre u njihovim očima. Vrtio je pramen njene kose oko svog prsta. Zatim pomilova njen obraz i spusti poljubac na njeg. Učinio je to još dva puta, a onda mu ona uputi osmijeh. Baš to je čekao.
Sve se to činilo daleko.. Kao san. Kao da nisa pripadala mjestu na kojem se nalazim. Moj grad odjednom je postao mjesto koje ne poznajem. Čak su i poznati ljudi bili strani. Ulice nisu imale istu čar. Ni jesen više nije divno mirisala.
Boje koje me okružuju ne uklapaju se u portret mog života. Note koje okolina svira ne uklapaju se u pjesmu koju moja duša svira.
Sivilo je ispunilo moje tijelo, dušu i razum.
Donijela sam odluku. Ne danas. Ni jučer. Vjerovatno mjesecima prije. Samo sam je sad prihvatila.
Odlazim.
Ne znam ni sama gdje.
Bježim.
Ne znam ni sama od čega.
Možda negdje gdje će moje sivilo biti prigrljeno. Možda gdje će moja tama pronaći svjetlo.
Možda od sebe same. Možda od uspomena i sjećanja na nas.
Odlučna sam u ovoj namjeri. Možda vis maior ima neke planove. Možda ću napokon pronaći svoj mir. Svoje mjesto pod nebeskim svodom.
Možda.
Ko osim Njega to zna?

07.09.2016.

Danas, po prvi put..

Sjedila sam danas na klupici u praku. Kiša je prestala padati, pa odlučih uhvatiti svojih 15 minuta u sumornom septembarskom danu. Promatrala sam djevojčicu, čiji su plavi uvojci neprestano padali preko njenog blijedog lica, kako neumorno gazi kišne lokve svojim crvenim čizmicama. Povremeno bi pogledala da li je čeka tata, koji je bio par metara ispred držeći njen ruksak, i doista, strpljivo čekao. Kada je došla do lokve ispred mene samo se nasmijala i zaobišla je. Uzvratih joj osmijeh. Vjetar je blago zapuhao pa me prošla jeza.
Kroz glavu mi je prolazilo hiljadu misli. Ali nekako razum je jednu izdizao. Baš onu koju sam danima pokušavala potisnuti. Činjenica da nisam imala gdje i kome pobjeći od stvarnosti me ubijala. Pokušavala sam to prihvatiti ali nije se dalo. Svaki put bi zastala neka knedla u grlu i osjećaj praznine ispunio bi mi utrobu.
Od svih ljudi koji su me okruživali, ja nisam imala kome. Uvijek sam bježala u samoću. Povlačila se u sebe i trudila se nedostatak razgovora s nekim nadoknaditi Merlinovim pjesmama. Do nedavno, to je bilo uspješno. Ali ovaj put guši. Kao da je neko stotinu kilograma teške materije smjestio na moj grudni koš. Uhvatila bih samu sebe kako povremeno počnem plitko i ubrzano disati. Tjeskoba. Neka teška tjeskoba. Uvijek sam se trudila biti oslonac i rame za plakanje. Svima. Bilo kad i bilo gdje ljudi su znali na koga se mogu osloniti. Uvijek sam održavala kontakte, nekako, vukla ljude za rukav. Kada bih osjetila da nešto nije uredu trudila se bar slušati u čemu je problem...
Danas, po prvi put u životu osjetih potrebu da mene neko sluša. Da me neko povuče za rukav. Ma samo da upita kako sam.
Danas, po prvi put pomislih da papir neće moći da pretrpi sve što imam na duši.
No međutim, danas, po hiljaditi put u životu uvjerih se da mi osim mene same, papira i olovke te tihe muzike ništa nije ni potrebno.
Danas, po prvi put odlučih da prestanem biti oslonac ljudima kad ga već ni sama u njima nisam imala.

05.09.2016.

:)

Da li svi imamo svoju srodnu dušu?
Da li smo svi rođeni s jednom polovinom srca i ostavljeni da lutamo Zemljom tražeći drugu ?
Možda je čovjeku samo predviđena određena količina ljubavi koju tokom živta može potrošiti. I tako, iz dana u dan koristimo mrvice te ljubavi. I buuum. Odjednom se pojavi nekog na koga potrošiš svu ostalu količinu. Ne štediš više. Ne ostaviš ni gram poslije. I šta onda? Šta ako ta osoba odluči otići od tebe? Šta ako to nije ona prava? I ti ostaneš bez ljubavi, lutajući tako samo u potrazi za pukom srećom? Jeste se ikad zapitali: ''Da li sam potrošio svoju ljubav na pogrešne ljude?'' ? Jer, šta ako jeste...

24.08.2016.

Ljubav, sreća, uspjeh, bol i tuga

Zatvori oči. Samo na par minuta. Otrgni se iz čvrstog stiska stvarnosti i kreni u jedno maleno putovanje. Diši duboko. Pusti misli neka slobodno šetaju, od vrata do vrata kuće tvoje mašte. Zaviri u svaku sobu. Dobro upamti svaki pedalj. Udiši zlatnu prašinu kojom su prekriveni podovi kojim gaziš. Opusti se. Samo na par minuta ostavi realnost. Potraži u kući svoje mašte malenog sebe. Proviri kroz prozor, možda mali ti trči u dvorištu. Ili se ipak popni u potkrovlje, možda se igraš sa budućnošću koja je brižno spakovana u kartonske kutije označene crnim markerom. Vjerovatno si tu. Pazi, nemoj da uplašiš malo stvorenje koje si nekoć bio. Mirno stani i promatraj kako zaviruješ u svaku kutiju. Vidiš li kako osmijeh prelazi preko lica malenog bića dok mu prsti nesigurno prelaze preko kutije na kojoj piše 'LJUBAV'? Nemoj još da priđeš. Čekaj. Vidiš li sad razočarenje? Vidiš li kako si iznenađen jer ljubav u toj kutiji nije kao ona iz priča što je majka dokasno u noć pričala? Nije to ona ljubav koju si osjetio kada je otac s posla donio lutku ili loptu. Ova ljubav je malo boljela, ali je još uvijek divna. Iz kutije je još uvijek isijavala svjetlost bez obzira što te obuzimao strah i poneki grč dok si je promatrao. Na kraju svjetlost je ta koja te zadivljuje. Ne ometaj malog sebe. Pusti neka sada pogleda šta je u kutiji na kojoj piše 'SREĆA'. Vidiš, sad vadi sve vaše porodične fotografije spremljene u crni kožni album, vadi i nanine neke recepte za čajeve i ljekovite pripravke, našao se tu i poneki dječiji crtež.. Shvatit ćeš, samo mirno promatraj. Pusti sada da nevine ruke dohvate veliku kutiju koja nosi natpis 'USPJEH'. Vadiš neko trnje, možda i krv malo poteče niz nježne dječije ruke, ali ne prilazi. Pusti da završi. Ono što si našao ispod trnja je divno, ali neće ti pokazati. O da, mali ti zna da si tu i da promatraš. Priđi sad. Pomozi mu da otvori kutiju 'BOL I TUGA'. Izvadit ćete par noževa, možda poneki komad crne odjeće i napuklo srce od stakla uz koje dolazi ljepilo. Zagrli malog sebe. Ne dopusti da ga strah savlada. Pomakni sve ove kutije u stranu. Objasni mu. Život ga neće maziti. Nijednog od vas. Reci mu da LJUBAV nije uvijek bajna, da će se ponekad razočarati i biti smrtno uplašen, može nekad i boljeti. Ali na kraju.. Pa na kraju svjetlost prave ljubavi obasjat će njegovo lice i svaki prijašnji bol i strah će biti zaboravljeni. Samo mora naučiti da čeka i bude strpljiv. Jer iznad svega važno je biti sretan zbog onog što imaš. SREĆA se doista ogleda u srećnoj porodici, zdravlju i ponekom dječijem osmijehu. Sve je to prikazano u kutiji, samo mali ti ne shvaća, objasni mu i ostale. Reci mu da je put do USPJEHA trnovit. Poželjet će ponekad da odustane, ali nemoj da ga trnje uplaši. Šta mali trn može velikom čovjeku koji će on jednog dana postati? Iznenadit će se šta ga na kraju trnovitog puta čeka. Samo treba ustrajati. Ali ipak, pored svega, ponekad će bol i tuga obuzimati njegovo tijelo i duh. Tada neka ne bude kivan na sebe i Boga. Vadit će noževe iz leđa koje će mu prijatelji zabijati, ali neka ostane uspravnih leđa ma koliko boljelo. To je samo upozorenje da on ne bude takav, da mu se srce ne uzoholi i da zauvijek ostane iskreno i dječije. Napuštat će ga vremenom njegovi najmiliji, ali to je samo podsjetnik da nas sve čeka isto, da pored materijalnog bogatstva treba steći i duhovno. A u slučaju da mu slome nevino malo srce, uvijek će se naći ljepilo pravljeno samo za njega. Popravit će ga neko koga je čitav život čekao, iako nije znao ko je taj 'neko'. Opet će biti čitavo, ispunjeno ljubavlju i dječijom srećom. Jer ta kutija je prolazna. Sad se trgni. Vrati se u realnost. Promisli. Svaki put kad te nešto tišti, boli, rastužuje. Sjeti se šta si rekao malom sebi. LJUBAV, SREĆA I USPJEH moraju biti propraćeni BOLOM I TUGOM. A doista, prve tri kutije su vječne, četvrta uvijek prođe ako si dovoljno strpljiv da čekaš.