Danas, po prvi put..

Sjedila sam danas na klupici u praku. Kiša je prestala padati, pa odlučih uhvatiti svojih 15 minuta u sumornom septembarskom danu. Promatrala sam djevojčicu, čiji su plavi uvojci neprestano padali preko njenog blijedog lica, kako neumorno gazi kišne lokve svojim crvenim čizmicama. Povremeno bi pogledala da li je čeka tata, koji je bio par metara ispred držeći njen ruksak, i doista, strpljivo čekao. Kada je došla do lokve ispred mene samo se nasmijala i zaobišla je. Uzvratih joj osmijeh. Vjetar je blago zapuhao pa me prošla jeza.
Kroz glavu mi je prolazilo hiljadu misli. Ali nekako razum je jednu izdizao. Baš onu koju sam danima pokušavala potisnuti. Činjenica da nisam imala gdje i kome pobjeći od stvarnosti me ubijala. Pokušavala sam to prihvatiti ali nije se dalo. Svaki put bi zastala neka knedla u grlu i osjećaj praznine ispunio bi mi utrobu.
Od svih ljudi koji su me okruživali, ja nisam imala kome. Uvijek sam bježala u samoću. Povlačila se u sebe i trudila se nedostatak razgovora s nekim nadoknaditi Merlinovim pjesmama. Do nedavno, to je bilo uspješno. Ali ovaj put guši. Kao da je neko stotinu kilograma teške materije smjestio na moj grudni koš. Uhvatila bih samu sebe kako povremeno počnem plitko i ubrzano disati. Tjeskoba. Neka teška tjeskoba. Uvijek sam se trudila biti oslonac i rame za plakanje. Svima. Bilo kad i bilo gdje ljudi su znali na koga se mogu osloniti. Uvijek sam održavala kontakte, nekako, vukla ljude za rukav. Kada bih osjetila da nešto nije uredu trudila se bar slušati u čemu je problem…
Danas, po prvi put u životu osjetih potrebu da mene neko sluša. Da me neko povuče za rukav. Ma samo da upita kako sam.
Danas, po prvi put pomislih da papir neće moći da pretrpi sve što imam na duši.
No međutim, danas, po hiljaditi put u životu uvjerih se da mi osim mene same, papira i olovke te tihe muzike ništa nije ni potrebno.
Danas, po prvi put odlučih da prestanem biti oslonac ljudima kad ga već ni sama u njima nisam imala.

Komentariši