Ko osim Njega to zna?

Promatrala sam ljude koji su me okruživali u bašti kafića. Vjetar je milovao moju kožu, a kosa mi se blago njihala. Palila sam već treću cigaretu. Jesen je zvanično počela. Oslušivala sam kako prolaznici neumorno gaze suho lišće koje je prekrivalo šetalište. U zraku sam osjećala neki čudan nemir. Kao da su sunce i oblaci vodili borbu. Sličnu, ma skoro istut, kao ona koju sam ja vodila u sebi.
Ovih dana nastojala sam biti pozitivna. Pokušavala sam održati balans između loših i dobrih misli. Nekim čudom(gle čuda, kao i uvijek) loše su pobjeđivale. Znaš, od kako nema nas kao da sam naprosto zalutala na ovaj svijet.
Falio si mi.
Ponekad noću kada bi krevet mirisao na tebe, a ponekad u sred dana jer je nečiji osmijeh podsjetio na tvoj. U snovima sam te tražila i neumorno dozivala tvoje ime. Sve je bilo uzalud.
Kao što sam uzalud u svemu ovome tražila svoju grešku. Jer nije je bilo. Sve je ovo bila tvoja krivica.Ovu razdaljinu između nas ti si uzgajao, a ona je neprestano rasla. Sve moje prolivene suze ti si sakupljao i njima zalivao i poticao rast svog ega.
Prekidoh se u ovom monologu kojeg sam u mislima vodila. Pažnju ponovo usmjerih na ljude oko sebe. Primijetih par koji je sjedio preko puta mene i iskre u njihovim očima. Vrtio je pramen njene kose oko svog prsta. Zatim pomilova njen obraz i spusti poljubac na njeg. Učinio je to još dva puta, a onda mu ona uputi osmijeh. Baš to je čekao.
Sve se to činilo daleko.. Kao san. Kao da nisa pripadala mjestu na kojem se nalazim. Moj grad odjednom je postao mjesto koje ne poznajem. Čak su i poznati ljudi bili strani. Ulice nisu imale istu čar. Ni jesen više nije divno mirisala.
Boje koje me okružuju ne uklapaju se u portret mog života. Note koje okolina svira ne uklapaju se u pjesmu koju moja duša svira.
Sivilo je ispunilo moje tijelo, dušu i razum.
Donijela sam odluku. Ne danas. Ni jučer. Vjerovatno mjesecima prije. Samo sam je sad prihvatila.
Odlazim.
Ne znam ni sama gdje.
Bježim.
Ne znam ni sama od čega.
Možda negdje gdje će moje sivilo biti prigrljeno. Možda gdje će moja tama pronaći svjetlo.
Možda od sebe same. Možda od uspomena i sjećanja na nas.
Odlučna sam u ovoj namjeri. Možda vis maior ima neke planove. Možda ću napokon pronaći svoj mir. Svoje mjesto pod nebeskim svodom.
Možda.
Ko osim Njega to zna?

1 komentar

Komentariši